Uticaj stresa na gojaznost i rešenje ovog problema

Probali ste sve moguće dijete, i nijedna vam ne pomaže da skinete kilograme?

Ili, možda nikada i niste jeli mnogo, hranite se zdravo, a opet ste gojazni?

Iako vaš problem može biti izuzetak, velika je verovatnoća da ste gojazni zbog stresa ili da stres blokira skidanje vaših kilograma.

Gojaznost, ili nemogućnost skidanja kilograma, izazvana stresom nije prosto prejedanje kao posledica stresa, već srž tog problema leži mnogo dublje, u samoj biohemiji našeg organizma i da bismo to uspeli da razumemo, moraćemo da zaronimo u naš nervni sistem.

Autonomni nervni sistem

Ljudski organizam poseduje nešto što znamo kao autonomni nervni sistem, a on je odgovoran za sve radnje koje se potpuno nesvesno odvijaju u našem organizmu, kao što je varenje, disanje, rad imunih ćelija, rad srca…

Autonomni nervni sistem se može podeliti u dve kategorije, na simpatički nervni sistem i parasimpatički nervni sistem.

Ova dva različitiva nervna sistema ne mogu biti aktivna istovremeno, već oni imaju određenu ulogu u našem telu i aktiviraju se po potrebi. Kad je jedan aktivan, drugi je neaktivan.

Simpatički nervni sistem

Simpatički nervni sistem se aktivira kada smo pod stresom.

Prilikom njegove aktivacije dolazi do lučenja kortizola, povećava se broj otkucaja srca, povećava se krvni pritisak, dolazi do tenzije u mišićima i povećava se LDL.

Zamislimo sada sledeći scenario:

Nalazimo se negde u šumi i ispred nas se pojavi zmija ili medved.

Za većinu ljudi je to stresna situacija, što znači da će nadbubrežne žlezde početi da luče hormon po imenu kortizol. 

Kortizol će da prebaci šećer iz jetre u krvotok, kako bi šećer bio odmah na raspolaganju mišićima. 

Ako nemam dovoljno šećera u jetri, kortizol će razgraditi protein i stvoriti šećer. 

Taj šećer nam je neophodan da bismo brzo aktivirali mišiće, tj. da bi naši mišići bili u mogućnosti da reaguju eksplozivno. Neophodno je da pobegnemo ili da se borimo sa tom zmijom ili tim medvedom. 

Da bi šećer i kiseonik što brže došli u mišiće, naše telo će brze da pumpa krv, povećaće se krvni pritisak i mi se nalazimo u stanju “bori se ili beži” ili “fight or flight” kako se to kaže na engleskom.

Nakon što opasnost prođe, nakon što smo ili pobegli ili smo savladali pretnju, naš mozak će da prepozna da je opasnost prošla i na scenu stupa nešto što znamo kao parasimpatički nervni sistem.

Parasimpatički nervni sistem

Ovaj nervni sistem, između ostalog, odgovoran je za regulisanje varenja, imuniteta, reprodukciju, rad žlezda… 

Kada je on aktivan luči se ljudski hormon rasta, koji je u velikoj meri odgovoran za obnavljanje naših ćelija.

Kao što smo već rekli, ova dva sistema ne mogu da funkcionišu istovremeno, već su atkvini u zavisnosti od situacije u kojoj se nalazimo.

Kada nam preti opasnost od nečega, naš organizam ne troši energiju na varenje i  imunitet, već mu je prioritet da nas izbavi iz situacije u kojoj nam je život ugrožen.

U nekim normalnim okolnostima, naš autonomni nervni sistem bi trebalo provodi oko 80% posto vremena u parasimpatičkom stanju i nekih 20% u simaptičkom stanju.

Međutim, moderni životni stil, gde smo svakodnevno i, manje-više, celodnevno izloženi stresu, čini da naš autonomni nervni sistem provodi oko 80% vremena u simpatičkom stanju i 20% u parasimpatičkom. 

Što znači da naš organizam ima vrlo malo vremena za jačanje imuniteta, varenje i za oporavak.

Stres

Kada kažemo stres, većina ljudi misli na emotivni stres, to je onaj stres kog smo opisali u primeru sa medvedom i zmijom.

Emotivni stres može da nastane usled stara. Preti nam životna opasnost, od medveda osećamo strah.

Zatim stres usled besa, preopterećenosti na poslu, previše zahteva članova naše porodice, ili iz žalosti.

Sve ove okolnosti izazivaju određene emocije koje su stresne.

Međutim, pored emotivnog stresa, postoje hemijski i mehanički stres.

Hemijski stres je stres od infekcija, toksina, nestabilnog šećera u krvi i drugog. 

Naše telo isto reaguje kada se u našem telu nalazi neki otrov i kada smo u strahu jer nam preti fizička opasnost.

Ali, naše telo na isti način reaguje i kada dođe do mehaničkog stresa, što može biti fizička povreda, ali i dugotrajno sedenje,  tj. nedovoljna pokretljivosti kičmenog stuba.

U sva tri primera stresa, raste nam kortizol, krvni pritisak, otkucaji srca, dolazi do tenzije u mišićima…

Dakle, stres nije samo kada smo besni i kada osećamo pritisak od posla, stres je mnogo više od toga, stres je kada smo bolesni, kada unosimo toksine u organizam, kada smo povređeni…

Prosečan dan prosečnog čoveka

Već smo rekli da moderan čovek provodi čak 80% vremena pod stresom, ali zavirimo u to malo detaljnije.

Ako smo zaposleni, probudi nas alarm, kako bismo na vreme stigli na posao. Sam čin buđenja podrazumeva lučenje kortizola, a ako na to dodamo stres od alarma, i lučenje kortizola izazvano jutarnjeom kafom, onda je to velika doza ovog hormona za dobro jutro.

Uzimamo telefon, otvorimo društvene mreže i od ranog jutra upijamo sve negativno što se desilo u svetu. Nove žrtve korona virusa, negde se dogodio neki požar, predsednik je izvalio još neku glupost, novi zakon o oporezivanju, umrla je neka javna ličnost, neko ko je išao s nama u srednju školu je trenunto na Baliju, a mi moramo da idemo na posao, ili još gore, radimo od kuće u uslovima koji su sve samo ne radni…

Sve to od rane zore stvara emotivni stres.

Na poslu, šef ima prevelika očekivanja od nas. Radimo posao kog bi realno trebalo da obavljaju tri osobe, ali smo srećni što smo uopšte zaposleni. 

Sedenje je radnja u kojoj nedovoljno pokrećemo kičmeni stub i vršimo pritisak na njega i sve je to velik mehanički stres.

Kada se vratimo sa posla moramo da pomognemo detetu sa domaćim zadatkom iz matematike. Dete ne može da čeka. 

Od plate nam je ostalo taman toliko da preživimo mesec, ali se iznenada pokvarila veš mašina i sad moramo da smislimo gde ćemo da nabavimo novac za majstora, ili još gore – novu veš mašinu.

Sve to stvara izuzetan emotivni stres.

Konačno je došao kraj dana i odlučili smo da legnemo i gledamo TV, listamo društvene mreže, i ponovo sebe izlažemo istim izvorima stresa kojima smo bili izloženi izjutra.

Još jedna doza emotivnog stresa.

I tako iz dana u dan, većina ljudi provodi 80% svog vremena pod stresom, što pratkično znači da smo svi pod nekim vidom hroničnog stresa.

Kako to stres utiče na organizam

Stres znači povišen kortizol, a on dovodi do mnoštva problema.

Kortizol blokira lučenje melatonina. Ta dva hormona ne idu jedan sa drugim. Melatonin je hormon koji nas uspavljuje, a kad nam preti opasnost, nije poželjno da spavamo, već da bežimo od opasnosti. Kortizol nas drži budnim.

Većina našeg stresa ne dolazi od realnih opasnosti, retko kada smo u prilici da nam preti medved ili zmija.

Naš stres dolazi od prevelike izloženosti negativnim sadržajima, od negativnih ljudi, bilo na poslu ili neposlednom okruženji,  i negativne naracije koju imamo u vlastitim glavama, tj. od stvari koje govorimo sami sebi, a često ih nismo ni svesni.

Kortizol podiže nivo šećera u našem organizmu, jer nam je šećer potreban da bismo pobegli od opasnosti, ali, pošto ne postoji fizička pretnja, naše telo pretvara sav taj šećer u mast. 

Naš šećer u krvi naglo pada i postajemo gladni. Ako pojedemo nešto, verovatno ćemo pojesti nešto sa mnoštvo šećera. 

Šećer, baš kao i sva druga industrijska hrana, stvara inflamaciju u našem telu, tj. stvara hemijski stres.

Ako, pak, postimo i preskočimo doručak, naše telo mora da nadoknadi šećer koji je sada ispod granice normale. Pogodite kako će to da učini?

Još kortizola. Kortizol daje signal telu da pravi glukozu, naše telo razgrađuje protein, najčešće iz mišića, u proccesu koji se zove glukoneogeneza pravi novu glukozu i naš šećer u krvi se vraća u normalu.

Iz dana u dan, obrazac se ponavlja. Tako nešto znamo kao hronični stres.

Naše telo pumpa još kortizola, još šećera, još insulina. 

Ali, pošto ne postoji fizička pretnja naši mišići ne troše šećer već se on opet pretvara u mast i skladišti se tamo gde je najbliže i najlaške, u visceralne masti.

Kada vidite nekog ko ima ogroman stomak, a tanke ruke i noge, pomislite da je u pitanju pivski stomak, ali ako osoba ne pije alkohol, u pitanju je stomak od stresa.

To kasnije vodi u insulinsku rezistenciju i dijabetes tipa II, masnu jetru, problema sa nadbubrežnim žlezdama, a da ne govorimo o socijalnim aspektima ljudi koji su pod hroničnim stresom, koji imaju poteškoća da kontrolišu emocije. To je sasvim druga priča.

Šta raditi?

Pitanje je šta raditi ako smo pod velikim stresom? Kako to da promenimo?

Postoji nekoliko rešenja, i šta god da primenimo biće nam od koristi, a jedan od prvih koraka je da eliminišemo izvore stresa.

Ako je ikako moguće, izbacite iz prakse da gledate ili čitate vesti. Štaviše, nemojte gledati TV. Vesti su samo gomila negativnih događaja koje stvaraju ogroman emotivan stres na svakog od nas, a TV emisije su najčešće stvorene oko lažne drame ili oko glamura, takođe lažnog, koji će nam stvoriti emotivni stres. 

Često ne postoji ništa što bismo mogli da učinimo kako bismo promenili nešto što se dogodilo ili nešto što će se dogoditi, a opet se izlažemo tim informacijama.

Ako imate društvene mreže, pratite samo profile koje vas podstiču na rast, na razvoj, koji vas motivišu i koji vas čine srećnim.

Izbegavajte teorije zavere, političke portale, tabloide, i bilo šta što širi emotivni stres.

Izbegavajte susrete i razgovore sa negativnim ljudima. Postoje ljudi koji za sobom nose crni oblak i kad god imamo interakciju sa njima, budemo izloženi stresu. Postoje ljudi s kojima, kada se rastanemo, imamo osećaj kao da smo orali njivu, a ne da smo popili kafu. Izbegavajte takve ljude, ako je moguće. Ako su oni članovi vaše porodice ili vaši bliski prijatelji, otvoreno razgovarajte sa njima na temu stresa ili im prosledite ovaj tekst.

Usresredite se na nešto drugo

Jedno od najboljih rešenja je fizička aktivnost, posebno aerobna fizička aktivnost, poput trčanja i vožnje bicikla.

Iako je fizička aktivnost takođe vid stresa, u pitanju je dobar stres. Stres u toku kog ćemo potrošiti mnoštvo šećera, i nakon fizičke aktivnost naše telo će aktivirati parasimpatički nervni sistem, i ući će u fazu oporavka.

Joga je takođe dobra vežba, koja će nam pomoći da razmrdamo telo, ali i da se koncentrišemo na nešto što nisu svakodnevni životni problemi već ćemo se koncentrisati na držanje tela u određenoj poziciji.

Meditacija će nam pomoći da uočimo sopstvene negativne misli i da  se ne poistovećujete sa njima, jer mi nismo naše misli.

Dobar deo izvora stresa se nalazi u našim glavama, strahujemo od stvari koje se nikada neće dogoditi, ili imaju veoma malu verovatnoću da će se dogoditi. Naš mozak ne vidi razliku između nečega što se stvarno dogodilo i nečega što se odvija u našim mislima već uvek reaguje isto, aktivacijom simpatičkog nervnog sistema.

Umesto da kritikujete sami sebe za sve što niste postigli u toku dana, ili da žalite za propuštenim prilikama, potapšite sebe po leđima svaki put kada uradite nešto dorbo.

Umesto da patite za svim onim što nemate, budite zahvalni na svemu onome što imate.

Okružite se pozitivnim ljudima.

Nabavite kućne ljubimce. Psi i mačke su poznati po svojim smirujućim efektima.

Provodite vreme u prirodi.

Spavajte.

Smejte se.

Pronađite neki hobi, čitajte, slušajte muziku, svirajte, bilo koja intelektualna aktivnost će skrenuti vaše misli sa svakodnevnice i odmorićete od stresnih misli.

Ako imate hobi, moćićete da uradite nešto na šta ćete biti ponosni, bilo da naučite da svirate neki instrument, bilo da pročitate knjigu, napišete blog, uštrikate džemper, naslikate nešto…

Šta god da od ovoga primenite, malo po malo će vas osloboditi stresa i sigurno će pogurati vaš život napred.


Preporučujemo iz naše prodavnice

Kategorije