Kako sprečiti tri savremene smrti | tumor, demencija, dijabetes

Svi znamo priču o Vuku i Tri Praseta, samo što često ne shvatamo da to nije priča o prasićima, već o nama i problemima koje nam budućnost nosi.

Čovek, koliko god imao superiorniji um u odnosu na druge životinje, nije baš vičan ispunjavanju dugoročnih ciljeva, jer za ostvarivanje takvih ciljeva je potrebno strpljenje i odlaganje zadovoljstva. Ne samo to, već je potrebno žrtvovati dobar deo sadašnjosti i dobar deo bliske budućnosti da bismo imali nešto za 5 ili 10 godina.

Poput Prasića koji su sklepali kuće od slame i granja samo da bi imali više vremena za zabavu, čovek rađe bira trenutna zadovoljstva, poput alkohola, slatkiša, kocke, gledanje TV-a, listanju društvenih mreža, na uštrb radnji koje će mu se isplatiti tek nakon nekog dužeg vremena.

Zato samo jedno od tri Praseta zida kuću koja će da traje, i koja će ga zaštiti od zlog Vuka, od nedaća koje ga mogu snaći u budućnosti.

Ako ste prošli naš besplatan kurs u kom možete da saznate osnove keto/LCHF ishrane, autofagije i periodičnog posta, znate da na kraju postoji jedna mala anketa u kojoj vi ocenjujete nas i u kojoj nam kažete šta biste to voleli da vidite od budućih sadržaja; da li je to KETO, LCHF, Autofagija.

Iako su rezultati te ankete prilično ujednačeni, jedan odgovor se za nijansu ističe; većini nedostaje dovoljno jaka motivacija.

Iskreno verujem da motivacija sama po sebi nije dovoljna da bismo u nečemu uspeli moramo da znamo gde idemo, moramo da znamo šta nam je cilj.

Na primer, ja danas mogu biti motivisan da idem u teretanu, ali ako nemam konkretan cilj zašto to radim, čim ne budem dovoljno motivisan da vežbam, ostaću kod kuće, dok kada imam jasno zacrtan cilj, radiću nešto iako nisam motivisan za to.

Jednom kada postavimo cilj, moramo da se ustremimo na njega i da svaku našu odluku provučemo kroz binarni filter – Da li me ovo što radim približava ili udaljava od cilja, i u tom pristupu leži motivacija za svaki naš postupak.

Moramo da odlučimo da li ćemo da budemo Prase koje će da sklepa svoju kuću ili Prase koje će da zida čvrstu kuću. Samo, imajmo u vidu, da je pripovedač priče o tri Praseta izostavio sve one prasiće koje je Vuk pojeo i koji nisu imali priliku da se sakriju u kuću svog brata, tako da ne smemo da mislimo da ćemo lako da se izvučemo, jer na kraju krajeva, sva tri Praseta su preživela.

Kada je u pitanju moje zdravlje, a i mnoge druge stvari u životu, ja biram da budem Prase koje je u stanju da gleda u budućnost. Ne mogu da kažem da sam 100% uspešan u tome, ali 70% efikasnosti je mnogo bolje od 0% i svakog dana imam priliku da stremim da moja efikasnost bude za 1% bolja.

Ako će vam značiti, podeliću sa vama gde leži moja motivacija, šta je moj cilj i na osnovu čega ja klasifikujem svoje odluke kao dobre ili loše.

Pre nego što postavimo cilj moramo znati da cilj može da bude nešto što želimo u budućnosti, (novi posao, novi auto, nova kuća, letovanje na Kubi…), ali i nešto što ne želimo, (ne želimo da ostanemo bez posla, bez voljene osobe, bez zdravlja, da radimo bezvezne poslove, da propadnemo kroz led…)

Iz ličnog iskustva sam zapazio da mi je mnogo lakše da istrajem u nečemu što ne želim da mi se dogodi, nego u nečemu što želim.

Na primer, možda sam želeo da letujem na Kubi, ali sam shvatio da ću se jednako zadovoljiti poseti lokalnom zoo vrtu, i pride ću uštedeti nešto novca.

S druge strane, kada ne želim da ostanem bez posla, onda se stvarno trudim da svaki put dođem na vreme i da dam svoj maksimum na tom poslu.

Kada je u pitanju moje zdravlje, moj dugoročni cilj, onaj najduži mogući, jeste da po svaku cenu izbegnem demenciju, tumor i dijabetes; tri hronične bolesti koje ubijaju modernog čoveka, gde su prve dve verovatno nešto što niko od nas ne želi, ne samo zbog sebe već i zbog naših najbližih.

Niko od nas nije mogao da bira gde i kada će da se rodi. Svima nam je dodeljen određen genetski materijal i to je nešto sa čim moramo da se nosimo.

Ja na primer, nisam najbolje prošao na genetskoj lutriji jer se sa obe strane mog genetskog lanca protežu bolesti demencije, tumori, dijabetes, artritis, i druge, ali to što imam gene odgovorne za određene bolesti,  ne znači da će one da se ispolje, jer za njihovo ispoljavanje moraju da se ispune određeni uslovi.

Što znači da ako ne budem stvorio uslove za ispoljavanje određenih genetskih predispozicija (kako loših, tako dobrih), one se neće ostvariti, ili će šanse za njihovo ostvarivanje biti značajno umanjene.

Sve tri bolesti koje sam nabrojao, demencija, tumor, dijabetes, leže na istom temelju, na insulinskoj rezistenciji. Insulinska rezistencija je njihov pokretač, ona je uslov za njihovo ostvarivanje.
Kada znaš tako nešto, onda se zapitaš, dobro šta pokreće insulinsku rezistenciju?

Insulinska rezistencija je proizvod loše ishrane, nedovoljno kretanja, neadekvatnog spavanja, previše stresa i da bih sprečio razvoj toga, moram da pazim šta jedem, moram da postim (ne mislim na religijski post), moram da spavam, moram da vežbam svoje telo, i moram da redukujem stres.

Jednom mi je neko rekao da sam suviše mlad da bih razbijao glavu takvim stvarima, i da sam odlepio od svoje ishrane.

Ali je moj stav da je s tim neophodno na vreme da se krene. Ne želim da dođem u pedesete godine, da ne mogu da se savijem, kamoli nešto da podignem, da imam 20 kg viška, dobro razvijenu insulinsku rezistenciju, možda dijabtes i prve znakove demencije ili rano otkriveni tumor. Tad je kasno da se o tome razmišlja.

Zdrava ishrana, izbegavanje prerađenih ugljenih hidrata, ugljenih hidrata uopšteno, izbegavanje rafinisahnih ulja, periodični post, dugoročni post, trening, meditacija, spavanje, obrazovanje, kreativno stvaralaštvo, za mene nisu alati da bih skinuo tu i tamo koji kilogram, pa da se vratim na staro, i da bih ubio vreme, već da bih svoje telo, ali i svoj um, održao zdravim što je duže moguće.

Biti zdrav deda, kom ne visi stomak, koji može da čučne, da potrči, da vozi bicikl, da radi sve ono što tridesetogodišnji Ivan može, i biti deda, koji pre svega ima funkcionalan um, je moj dugoročni cilj, i postoje alati kojima se ja služim da bih u tome uspeo.

Što ne znači da na svom putu neću nailaziti na nove alate, nove metode, nova saznanja.  Obrazovanje nije linija koja se završava nakon što izađemo iz škole, već linija koja bi trebalo da raste uporedo sa našom linijom života.

Što takođe ne znači da je to jedini cilj u mom životu, već imam ciljeve u svim aspektima života, a danas samo govorim o zdravstvenom, koji zaslužuje visoko mesto br.1 na lestvici prioriteta, jer samo zdrav čovek je živ čovek, i nijedan drugi cilj ne može biti ostvaren, ako čovek nije zdrav.

Dakle, po pitanju mog zdravstvenog cilja, imam dve opcije, a ja biram ovu drugu, biram da  budem Prase koje će skuvati Vuka za večeru, a ne Prase koje će nahraniti čopor Vukova.

Moji ciljevi ne moraju da budu vaši ciljevi, ali se nadam da sam vam ovom parabolom donekle pomogao da sami postavite vlastite dugoročne ciljeve, takve da budu dovoljno jaki da vas motivišu da uvek i na svakom mestu budete fokusirani na njih, da uvek mislite na Vuka, i da razumete da svaka vaša odluka utiče na to da li je Vuk bliži vašoj kući ili dalji, da li će vam Vuk oduvati kuću, ili će upasti u kazan pun tople vode onda kada bude pokušao da u nju provali.

Nađite vašeg Vuka i dizajnirajte vašu kuću, merite koliko je Vuk daleko od vas da se ne biste iznenadili kad vam se bude pojavio pred vratima, jer svima, pre ili kasnije, Vuk dođe na prag, a mnogo se bolje provedemo kada imamo spremnu odbranu.


Preporučujemo iz naše prodavnice

Kategorije