Šta nas je karnivor ishrana naučila o šećeru

Hraniti se zdravo, uglavnom znači odreći se rafinisane hrane, poput slanih i slatkih grickalica, peciva, čokolada, sladoleda i sličnog, bukvalno svega onoga što može da nam pričinjava zadovoljstvo dok gledamo film, dok se šetamo, dok smo kod nekog u gostima, ili dok je neko kod nas u gostima.

Samim tim, mnogi nikad i ne pokušaju da se hrane zdravo, ili ako pokušaju, veoma im teško padne, i veoma brzo odustanu od čitave ideje.

Mnogi žive s tom idejom da nema smisla živeti dugo i biti zdrav, ako ćeš se odreći i najmanjeg zadovoljstva, ali šta ako nije tako, šta ako se zapravo ne odričemo nikakvog zadovoljstva, već oslobađamo sebe od jedne velike zavisnosti od supstance na koju smo potpuno nesvesno bili navučeni.

Da bih vam jasnije ilustrovao poentu, krenućemo od jedne poznatije zavisnosti, kojoj smo mi, Balkanci, veoma skloni, a to su – cigarete.

Svi mi koji smo ostavili cigarete, bili smo ubeđeni da se odričemo jednog velikog zadovoljstva, ako ne i jedinog zadovoljstva koje smo sebi mogli da priuštimo. 

Taj osećaj bi trajao dugo, čak i godinama kasnije, kada sam se odavno skinuo sa ove droge, potajno bih zavideo onima koji puše, jer su u mogućnosti da sebi pruže taj luksuz.

Sve je to trajalo dok nisam došao u priliku da opet zapalim cigaretu. Ta cigareta je smrdela, ostavljala je odvratan ukus u ustima, uzrokovala je vrtoglavicu i mučninu i ničeg, ali apsolutno, ničeg lepog nije bilo u tome. Ili drukčije rečeno, bila je jednako odvratna kao i ona prva cigareta, koju sam davno zaboravio.

Tada shvataš da zadovoljstvo ne leži u cigareti, već zadovoljstvo leži u tome što telo prestane da traži supstancu na koju je navučeno i ne može samo da stvori.

Dakle, telo je bilo navučeno na nikotin, i šalje žestoke signale da uzmeš taj nikotin, i kad ga uzmeš, ispušta hormon sreće, jer je dobilo svoju dozu. Međutim, kako vreme odmiče, zalihe nikotina u telu opadaju, i stvara se želja za novom cigaretom. Telo traži fiks. I taj ciklus se neprestano ponavlja, dok svesno ne odlučimo da ga prekinemo.

Ali, to su cigarete. Slatkiši su nešto u čemu zaista možemo da uživamo i ne možeš da porediš babe i žabe!

Da li je zaista tako?

Kada smo prešli na karnivor izazov, prvih 45 dana, bili smo veoma strogi i imali smo svega jedan cheat day i, rekao bih, da smo se za to vreme potpuno odvikli od svakog oblika šećera.

Međutim, u poslednjih nekoliko nedelja, ja bih imao cheat day i subotom i nedeljom, i u toku tih cheat obroka, počeo sam da primjećujem nešto veoma čudno.

Slatko mi uopšte nije prijalo.

To sam prvo primetio sa pepsi lime, ali sam mislio da je u pitanju aspartam, čiji ljubitelj nikada nisam bio.

Probao sam sa sladoledom.

Bez obzira što bih pojeo sladoled, ne bih osećao zadovoljstvo. Tako je bilo, jedanput, drugi put, treći put, i onda sam se zapitao, da nije problem u sladoledu? 

Šta će biti ako budem pojeo nešto što sam nekada stvarno voleo. Na primer, kikiriki u kom sa se bukvalno davio.

Kupio sam kesu kikirikija, i ne samo da nisam osećao zadovoljstvo već mi je na pola kese pripalo muka i bacio sam pola kese kikirikija, a da sam ranije bez problema mogao da pojedem dve.

Zatim sam kupio snikers. Preslatko, odvratno. Ne sviđa mi se. Dove čokoladica, isto.

Bademi. Pojeo sam trećinu kese i prestao jer mi je bilo muka.

Krosani. Mislio sam, nemoguće da mi se kroasani neće dopasti. Ušao sam u pekaru, naručio dva, žena me pita hoću li 3 za 10 juana, prvo sam opsovao, ali sam ipak kupio 3. Jedem ih i imam osećaj da jedem vazduh. 

Prvo što u rukama držim nešto vrlo lagano, a kada zagrizem, praktično ne moram da žvaćem, što posle 45 dana govedine izgleda veoma čudno, i što više jedem tih kroasana to sam sve gladniji. Uopšte nemam osećaj da jedem. Stomak mi je prazan, šećer mi se lepi za zube, u ustima mi je neki odvratan ukus kog ne mogu da sperem.

Krekeri. Nekada sam ih obožavao.  Slani krekeri i mleko. Opet. Kao da jedem vazduh. Apsolutno nemam osćeaj da je u pitanju hrana. Pola sata kasnije, stomak mi se naduvao i spava mi se.

Ostao je još jedan, jedini test, slano lisnato testo za koje sam verovao da ništa drugo u životu ne bih jeo kada bih znao da je to zdravo i da mi kroz 10 godina neće dovesti do amputacije obe noge do kolena, ako bih imao sreće.

Ne. Apsolutno ništa. 0 zadovoljstva, 0 ukusa, nula teksture, i što više jedem, to sam sve gladniji.

I nemojte misliti da sam sve ovo pojeo u jednom veliko cheat danu i da mi je zato bilo odvratno i muka, to se sve odvijalo kroz 3 vikenda, gde bih subotom i nedeljom jeo koještarije.

Tada mi pada na pamet čitava ona priča o cigaretama i da zadovoljstvo ne osećam zbog cigarete već zbog toga što moje telo više ne vapi za supstancom koja se nalazi u cigareti i ne može nigde drugo da se nađe i koju ne može da stvori.

Šta ako je isti slučaj sa šećerom? Ne osećaš zadovoljstvo zato što je nešto ukusno i lepo, već zato što tvoje telo vapi za nekom supstancom koju ne može nigde drugo da nađe, niti može da je stvori. Telo vapi za saharozom, za kuhinjskim šećerom koji se stavlja u sve živo.

Pogledajte sastav bilo koje rafinisane namrinice, čak i kobasice, šunke, slanine, koje su prošle industrijsku proizvodnju sadrže jebeni, kuhinjski šećer, a o drugim grickalicama i lažnoj hrani da i ne govorimo.

Zašto se šećer stavlja u sve živo?

Zato što proizvođači hrane znaju da ćemo se u potrazi za zadovoljstvom koje nam je šećer pružio kad tad vratiti tim, pa se šećer stavlja i u slaninu!

Bilo mi je potrebno 45 dana karnivor ishrane da se potpuno skinem sa šećera i da shvatim da taj šećer zapravo ima odvratan ukus i da ne pruža nikakvo zadovoljstvo već je u pitanju jedna droga koja je glavni uzročnik smrti i hroničnih oboljenja poput dijabetesa i demencije.

Da li su svi ugljeni hidrati loši?

Naravno da nisu.

Uzmimo, na primer, voće, ali u umerenim količiniama, do 50g šećera iz voća u toku jednog dana.

Ako želite nešto slatko, pojedite voće! Ne mogu da vam opišem koliko je ukusno i slatko grožđe posle 45 dana karnivor ishrane; borovnice takođe; lubenica; dinja; čak i mandarina za koju smo navikli da je kisela.

Med, opet, umereno.

Ali, kuhinjski, rafinisani šećer, bilo da je beo ili braon ili ljubičast, ili ne znam koje sve boje može da bude, bilo da je od repe, šećerne trske, breze, kokosov šećer, kukuruzni, od čega god; rafinisani šećer je rafinisani šećer i on je droga na čijoj ambalaži bi trebalo da stoji isto upozorenje kao i na svakoj kutiji cigareta i razlika između belog kuhinjskog šećera poreklom od repe, i drugog rafinisanog šećera, druge boje ili porekla,  je jednaka razlici između običnog pakovanja cigareta i takozvanog “light” pakovanja koje, navodno, ima manje katrana, ali je jednako loše po organizam.

Kada sam shvatio šta sam doživeo, ispričao sam sve Sanji, i sve što je ona mogla da kaže jeste da mi potvrdi da je doživela isto. 

Ne zaboravimo, Sanja je bila neko ko je mogao da živi od slatkiša, i neko je doslovno dosta vremena živeo upravo od toga, i da od nje doživim da mi kaže kako joj je čokoladica bila bljutava, bilo je nešto sasvim neočekivano.

Naš zaključak je, opet podvlačim, da nas je karnivor ishrana naučila koja je ishrana najbolja za čoveka, a to je ishrana bez rafinisanog šećera, tj. bez rafinisanih ugljenih hidrata, u koje ubrajam i rafinisana brašna, ali i brašna od celog zrna žitarice.

Nakon 45 dana, uglavnom mesne ishrane, slatkiši su prestali da nam pružaju zadovoljstvo, iako smo u njima tražili utehu od stresa kroz koji trenutno prolazimo, ali smo shvatili da hrana koja nam najviše prija i za kojim najviše žudimo dolazi u obliku masnih goveđih i svinjskih šnicli ili u obliku sira.

Šećere koje biramo, ako ćemo ih birati, su iz namirnica koje su slatke u izvornom obliku. Dakle voće i med, ali umereno.

Sve drugo  se može doživeti kao droga.


Preporučujemo iz naše prodavnice

Kategorije